Pričajmo malo o emocionalnoj reakciji na dijagnozu sarkoma, te kako se uopće suočiti s novonastalom životnom situacijom.
Dijagnoza sarkoma u većini slučajeva dolazi nenajavljeno, iz situacije punog zdravlja, a tek nakon dugotrajne dijagnostike se oboljeli odjednom nađe u vrtlogu emocija i misli koje bolest donosi sa sobom. Što osoba osjeća nakon saznanja dijagnoze, što joj okupira misli, koja si pitanja postavlja vezano uz sebe, okolinu, mogućnosti?
Nažalost, psihološki aspekti suočavanja s bolesti često nisu ni prepoznati, a niti zbrinuti u dovoljnoj mjeri.
Bolest često traži niz promjena, od kojih su neke i trajne koje oboljeli i članovi obitelji moraju napraviti kako bi što uspješnije živjeli s bolešću, a i održali kvalitetu života. S druge strane, osoba doživljava i niz emocionalnih reakcija u samom procesu, gubitaka te ˝rastanak˝ od onog što doživljava kao stari, “bezbrižni” život. Dolazi do promjena na društvenom i radnom planu – manje druženja i kontakata s drugim ljudima te najčešće prestanak rada, barem u procesu liječenja, što može sa sobom povlačiti niz emocionalnih reakcija s kojima se oboljeli suočava. Dolazi do promjene slike o sebi i vlastitih ciljeva, a nerijetko se mijenjaju planovi za život. Razlikuje se i življenje života iz dana u dan — ono što inače zovemo ˝male svakodnevne stvari˝.
Nakon što saznaju dijagnozu maligne bolesti, oboljeli najčešće izvještavaju o stanju potpunog šoka i nevjerice. U tim je trenucima važno naglasiti kako je moguće doživjeti brojne i snažne emocije i kako su sve one u potpunosti normalne i, na neki način, očekivane. Vrlo je čest i doživljaj ˝kao da nemate emocije˝, odnosno disociranost od emocionalnih sadržaja. To je reakcija koja ima zaštitnu funkciju i također je normalna. Stanja tjeskobe, napetosti, straha, potištenosti, bezvoljnosti, okupiranosti bolešću i liječenjem samo se neke od mnoštva emocija koje se u tim trenucima mogu javiti. Problemi s apetitom, spavanjem i koncentracijom također su prisutni, kao i potreba za povlačenjem iz socijalnih kontakata.
Jedno od čestih pitanja s kojim oboljeli dolaze je upravo to o normalnosti vlastitog doživljavanja. U tim prvim trenucima, nakon postavljanja i saznavanja dijagnoze, sve navedene reakcije ulaze u skupinu "normalnih" i mogu se izmjenjivati u nepredvidivim intervalima. Iako su neugodne i teške, ove emocije imaju svoju funkciju koja je najčešće zaštita za bolesnika i prorada istih za suočavanje sa daljnjim procesom liječenja. U tim je trenucima korisno poznavati plan liječenja koji često unosi bar donekle strukturu u kaotično zbivanje koje oboljeli doživljava. Poznavanje plana liječenja omogućuje oboljelom pripremu za daljnje korake te pomaže u planiranje kratkoročnih ciljeva koji su u tom trenu važni – takozvano življenje ˝dan po dan˝. S druge strane, vrlo je korisno za oboljelu osobu imati udaljeni cilj – očuvanje zdravlja i/ili uspješan suživot s bolešću dugoročno. Imajući to na umu, oboljeli će imati lakšu prilagodbu na trenutne, ponekad i iznimno averzivne trenutke u procesu liječenja i nošenje s nuspojavama, negoli u situacijama kada su isključivo usmjereni na trenutno stanje.
Namjerno je u ovom tekstu referencija na uspješan ˝suživot s bolešću˝, u odnosu na termin ˝borbe˝ koji se vrlo često promovira. Poznavajući dugotrajnost i zahtjevnost liječenja od maligne bolesti, u kontekstu metafora kojima se u savjetodavnom radu služimo, pokazalo se puno djelotvornije nemati koncept borbe ispred sebe koji implicira trošenje energije, kratkotrajnost i ishod pobjede ili poraza već koncept suživota koji može biti pomirben, miran i iznimno uspješan.
To je jedna od percepcija koja može imati blagotvoran učinak u procesu prilagodbe na bolest. Također, učimo se bivanju u sadašnjem trenutku s ciljem učenja prisutnosti za ono što je realnost te udaljavanje od tjeskobnih misli i neizvjesnosti budućnosti koja trenutno nije stvarna.
Mnogi oboljeli u nekoj od faza liječenja odluče potražiti podršku psihologa. Zadatak psihologa je u tim trenucima zajedno s oboljelom osobom pronaći način kako suživot s bolešću prilagoditi osobnim vrijednostima oboljelog, kako naučiti biti blag prema sebi u procesu liječenja i kako se nositi s promjenama u emocionalnim stanjima za vrijeme liječenja i nakon. Psiholog nikako nije osoba koja korigira ponašanja niti ˝zna bolje˝. To je samo osoba koja zajedno s oboljelim nastoji biti potpora i, ukoliko je moguće, pružiti alate korisne za što bolji suživot s bolešću koja je sve, samo ne jednostavna.
Često su teškoće u prihvaćanju bolesti povezane s nedovoljnom informiranošću oboljelih. Informirajte se kod medicinskog osoblja i postavljajte im upite vezano uz konkretna pitanja koja vas zanimaju. Oni vas tada mogu uputiti na udruge oboljelih koji će vam moći dati informacije iz prve ruke. Važno je informirati se, ali izbjegavajte pretraživanje interneta kao odgovor na Vaše specifične upite. Na internetu ima mnogo neprovjerenih informacija koje vas mogu zbuniti ili dodatno uplašiti, a nemaju nikakvo realno uporište.
Prilagodba ne ide preko noći i važno je u tim momentima baviti se i svojim trenutnim emocijama. Često pomaže razmišljanje ˝kako sam sada?˝, umjesto razmišljanja što je bilo u prošlosti ili što će biti u budućnosti. Ukoliko primijetite da se osjećate preplavljeno i ne uspijevate si sami pomoći, potražite stručnu pomoć psihologa.
Ukoliko osjećate potrebu za podrškom, budite aktivni u traženju iste. Od bližnjih, prijatelja, udruga pacijenata. Ne zanemarujte socijalne kontakte te sudjelujte u aktivnostima koje nisu vezane samo uz bolest.
Potiče se usmjeravanje oboljelih na planiranje i konkretiziranje ciljeva izvan bolnice, nepovezanih sa zdravljem. Razmišljajte u sadašnjem trenutku što sada možete i hoćete napraviti. U liječenju su ljudi često usredotočeni na stvari koje će napraviti kad im bude bolje ili kada izađu iz bolnice, no pokušajte razmišljati u terminima sadašnjosti.
Iako liječenje bolesti zahtijeva mnogo vašeg angažmana i vremena, ne zaboravite na ostale aspekte života – obitelj, hobije, prijatelje, školovanje ili posao i interese.