Želim
ostaviti trag

Kad je teško, sjetim se Marka. Ne zato što je nekome uvijek teže, nego zato što rijetko tko može biti primjer tolike snage, volje i vjere - u sebe, u sutra.

Obojao si život svih nas s najljepšim bojama, obogatio nas beskrajno i pokazao nam smisao života. Možda je razlog tome što si ti cijeli svoj život proživio u puno manje godina od većine nas. Zauvijek sam zahvalna što nam je život pružio priliku da se sretnemo na ovom putovanju.

Bekim Sejranović je napisao “Istina, slažem se, nalete bujice tako, odnesu sve pred sobom, ruše, mijenjaju krajolike i zatim se o njima priča godinama ili čak desetljećima. Ali i bujice budu pa prođu, a tihe, mirne vode nastavljaju opet po svome, polako ali sigurno i kontrolirano.” U današnje vrijeme kada je svijet užurban više nego ikada, manjak empatije je sve vidljiviji. Priče o zdravlju (fizičkom i mentalnom) još uvijek su stigma, a pogotovo utjecaj fizičkog zdravlja na mentalno. Zato je pravo osvježenje vidjeti da se te stigme ruše, čuti (a i dati glas), da se čuje daleko i široko, a i da se svi skupa s vremena na vrijeme zaustavimo, prizemljimo i shvatimo koliko smo prolazni i postanemo zahvalni(ji). Budemo podrška i pošaljemo djelić pozitive, osmijeha, dobrih riječi i još boljih misli drugima, jer nešto toliko malo nekome mijenja život. Markova je priča jedna od onih koja je uspjela ujediniti ljude, natjerati nas sve da razmislimo, budemo zahvalniji, sretniji i na kraju krajeva jači u svojim vlastitim borbama i izazovima. Marko, nadam se da dobivaš i osjećaš barem pola energije i dobrih vibri koje si ti nama kroz riječi i redove nesebično dijelio, a ove će bujice bez sumnje proći! Što bi rekao Đole - dugo si bio daleko, poželeo te se neko!

Marko, sve si nas naučio kako se treba živjeti život - punim plućima, bez straha, optimistično i nesebično. Voljela bih da postoji bolji način od ovoga da nam to pokažeš. Hvala ti. :)

Kaže pjesma: “jer za sve što va(l)ja moraš imat force!” To ne vrijedi samo za ljubav prema drugoj osobi nego i prema sebi, i u najtežim trenutcima od kojih je život na žalost a ponekad i na sreću satkan. Kažem na sreću - jer zbog tih bolnih/nesretnih trenutaka puno više cijenimo one sretne kad dođu i ispune nam život. Svim borcima želim upravo to - najveću FORCU ikad da prebrode svaku novu situaciju u koju ih borba sa sarkomom dovede, i da kao Marko probaju izvući čudesno poučne priče koje dokazuju upravo to - da čuda ipak postoje, posebno onda kada učinimo sve u svojoj moći da se ona i dogode.

Nema te prepreke koja će ikad biti preteška za vas i vašu čvrstu volju. Svi vjerujemo u vas.

Svim sarkomborcima jedna poruka - držite se! 💪 U got this 🤝

Želim puno sreće svima koji se bore sa sarkomom, i hvala svima koji su iskreno pisalo o svom iskustvu borbe s tom bolesti - vaše riječi puno znače ne samo bolesnima, nego svakome tko je čovjek.

Ponekad pomislim kako je "sve se događa s razlogom" najgluplja rečenica na svijetu. Želim misliti da se sve događa s razlogom kad mi sve ide od ruke, kad u životu vidim plodove onog što sam posijala prije, kad netko meni drag bude zasluženi sretnik u igri života. Ali život su i one tužne vijesti, ne samo dobre. A za tužne baš i ne znam razlog. Međutim, čak i kada ne vidim ili ne znam razloge, vidim kako se ljudi nose s onim što im se dogodi, bilo lijepo ili ružno. Tada ne zavidim onima koji su sretni, nego onima koji su snažni i uspiju pronaći svoj put. Ako ovo gledaš na putu koji je malo grbav, znaj da ti želim puno upornosti, malo prkosa, a i nešto mekših dijelova puta na kojima ćeš stići doći do daha i obnoviti snagu.