6.9. vratila sam se s rođendanskog putovanja u Italiju. Spremala sam se krenuti u park kad je zazvonio telefon. Buraz. Prvo me je veselo pitao kako je bilo u Italiji, pustio me da ispričam prve dojmove. Zatim je on preuzeo riječ: “Sis, nemam dobre vijesti. Ona kvržica, ispada da je maligna. Ali ništa ne brini, za mjesec dana ću ju izvadit i bit ću kao nov”. On je već tada, kada mi je govorio o svom podstanaru, bio dobro. Ja sam nakon te njegove rečenice izgubila tlo pod nogama i daljnjeg razgovora se ne sjećam.
Sjećam se da sam ridala na podu kuhinje i nisam mogla riječ progovoriti. On je pričao pola sata, pun optimizma, planova kako će se suočiti s novim poglavljem. On je već tada odabrao narativ koji će ga voditi kroz ovo poglavlje života.
Nakon tog dana nisam puno plakala. Njegova energija me inspirirala da gledam stvari pozitivno - ne biraš što ti se događa, ali biraš kako ćeš se nositi s tim. Odabrala sam slijediti taj narativ - tada, danas i sutra.
On se nevjerojatno dobro nosio sa svime. Često bi me vrijeme s njim smirivalo - vidjelo se na njemu da je bolestan, ali njegova energija je bila toliko pozitivna da kad sam ga gledala, nisam vidjela bolesnog čovjeka već zdrav duh pun želja i planova za budućnost.
Gledala sam, u tih prvih godinu i pol, brata koji je iz dana u dan radio čuda - uveo je rituale, pisao je knjigu, počeo je raditi na kampanji za osvještavanje ljudi o sarkomima, provodio je dane sa svojim curama. Gledala sam mamu i tatu koji su bili kao strojevi, sve u životu su podredili tome da Marko ima sve što mu treba i nisu skretali s tog puta.
Gledala sam Tinu koja je preokrenula zemlju da nađe pravo liječenje, koja je brinula o kući, o Marku, o curama i koja je odlučila biti stijena. Dala mu je slobodu da on bude na prvom mjestu, da bira kako će plivati kroz te vode.
Često sam imala osjećaj da ne znam kako biti podrška, da ne dajem dovoljno. Razgovarajući s ljudima zapravo sam shvatila da se mnogi ljudi tako osjećaju - da ne znaju kako biti podrška. Neki ljudi se prestanu javljati jer ne znaju što bi rekli. Neki ne znaju kako ponuditi pomoć pa kažu: „Tu sam za sve što ti treba”, a neki se pojave, ponude što imaju i budu tu, riječima i djelima.
Ono sto sam ja u tom trenu mogla ponuditi su razgovori o svim dubinama i širinama života. Pričali smo o mentalnom zdravlju, o koracima kako se izbaciti iz crnih rupa. Tražili smo načine da kreativac koji ne voli pravila od rutine napravi igru, kako da se budi svaki dan i ispunjava sve što si je zadao.
Tih razgovora je bilo zaista puno, na razne teme - neki su snimljeni, negdje imam zabilješke, nekih se sjećam. Oni su danas vrijedne lekcije i uspomene koje čuvam, kojima se vraćam i koje pokušavam oživjeti.
Međutim, konstantno sam se grizla jer ne mogu dati toliko vremena i toliko logistike kao moji. Bila sam u pozitivnom filmu, gledala sam na bolest kao na prolaznu stanicu, kao lekciju iz koje ćemo svi zajedno izaći i puno toga naučiti. Nisam se previše petljala u planove o liječenju, u logistiku oko prehrane i u svakodnevicu.
Nakon što smo se vratili s obiteljskog putovanja, Marku je stanje krenulo na gore.
Ja sam i dalje slijedila onaj narativ s početka, iako me na tom putovanju svaka nova vijest znala baciti u podrum. Imala sam PTSP od poziva - kada bih vidjela da mi mobitel zvoni usred dana, odmah bi me prostrijelio grč u cijelom tijelu. Javila bih se u strahu i osluškivala prvi ton osobe koja zove u nadi da ću iza slušalice čuti smijeh, a ne osjetiti strah od neke nove loše vijesti. Nevjerojatno mi je kad se sjetim da sam puno bolje primala svaku lošu vijest nego sam se nosila sa 1.000 poziva koji su u pozadini skrivali samo dogovor o ručku ili igri u parku.
Zadnja tri mjeseca stvari su ubrzano išla nizbrdo, iako ja do zadnjeg dana nisam prestajala vjerovati da ćemo svi zajedno uspjeti preokrenuti taj smjer.
Jedan dan sam razgovarala s prijateljicama i kao da sam napokon shvatila da trebam dati ono što imam, a ne isto ono što drugi daju.
Od tog dana pokušala sam dati sve - što više razgovora, prste za tipkanje poglavlja knjige, mozak za istraživanje daljnjeg liječenja, zaraznu vjeru u pozitivan ishod putovanja, a posljednjih 10 dana provela sam cijelo vrijeme uz njega i trudila sam se biti sve što je on u tom trenutku trebao.
Znala sam da su se moji roditelji i Tina već toliko potrošili i da sam ja imala snage za tu zadnju etapu. To je razdoblje u kojem se strah i nada isprepliću, u kojem vjeruješ i sumnjaš u isto vrijeme.
Naučila sam puno lekcija, ali jednu posebno važnu koja se odnosi na podršku.
Gledajući Tinu, mamu i tatu, gledajući neke druge drage ljude koji su bili tu kad su trebali i gledajući svoju ulogu u cijeloj priči shvatila sam da je najbolji način za biti podrška to da daš sebe – da ono što znaš i što nudiš bezuvjetno staviš na stol, da se pojaviš kad se možeš pojaviti i da svaki put odlučiš biti tu i staviti to na prvo mjesto.
Da si ok s tim da osoba uzme ono što joj u tom trenutku treba.
Da ne namećeš svoje već da se isključivo stavljaš na raspolaganje.
Da se ne grizeš već da djeluješ.
Da ne daješ odgovore već da postavljaš pitanja.
Da čuješ, a ne samo da slušaš.
Biti podrška nije stanje - to je odluka koja se donosi svako jutro kad se probudiš.
Prije par dana smo se Ema, Pero, Šiško i ja okupili na ručku kod Tine i cura. Postoji jedna priča za koju smo znali da nas čeka, ali smo ju nekako odgađali, čekali smo da svi budemo spremni, posebno Tina. To je priča o ormaru.
Tina je u jednom trenutku otvorila Markov ormar i rekla: ”Ajmo ovo krenut rješavat”.
Krenula je vaditi robu, a mi smo krenuli probavati što bi svatko od nas mogao uzeti za sebe.
Smijali smo se i zamišljali kako nas gleda i kako nas sigurno snima. Smijali smo se Peri kojem su neke stvari bile male, Emi koja misli da joj Tina nudi Markove cipele broj 43, Šišku koji je uvijek ismijavao Markov modni izričaj i koji je napunio cijeli kofer robe koju nosi sa sobom. Smijali smo se meni koja Šišku govorim da će mu tenisice biti skroz ok ako obuče duple čarape. Smijali smo se Marku koji je imao toliko pari obuće kao da je stonoga.
Teško smo obojali u lijepo.
Nakon toga smo se razišli, svatko svojim putem. Čim sam zakoračila ulicom, pojavilo se drugo lice tuge i suze su krenule same od sebe, a ja sam krenula u jednu dugu šetnju i pustila ih da teku. Objasnila sam svom sinu Grguru da mi moj brat neopisivo nedostaje i da je nekad ok da nam je teško. Sve je to dio procesa, a naš zadatak je pronaći način kako se nositi sa teškim. Šetnje su u tim situacijama postale moj as iz rukava.
Naučila sam da tuga ima 1000 boja. Supermoć je kad možeš odabrati kojom bojom ćeš ju obojati - nekada su to suze, a nekada smijeh. Ja se budim i biram obojati dan u pozitivu, u hrabrost. Biram biti ponosna na Marka i zahvalna na svim razgovorima, svim pričama koje smo zajedno ispričali.
I oni koji su prošli kroz ovo, znaju kako kroz dan dođe mali milijun slika, sjećanja, čuješ glas, smijeh. On je u mojoj glavi toliko živ. To me na momente razveseli, a na momente prizove tugu.
Danas biram obojati tugu u boje zahvalnosti i ponosa.
Osjećam da je jedan od mojih zadataka, održati ga živim, pomoći Tini da njegove riječi i misije dođu do što većeg broja ljudi i da njegove cure osjete kakav frajer je njihov tata. Da mogu osjetiti isti ovaj ponos i istu zahvalnost koju ja danas osjećam.
I biram živjeti lekcije koje me naučio. Biram se buditi s osmjehom, biti predana cilju, razmišljati šire od same sebe, biram djelovati tamo gdje vidim da mogu učiniti razliku.
Hvala ti Marac <3